štit.
1. Vrsta obrambenog oružja od drva, pletera, kože ili kovine presvučena kožom ili platnom, za osobnu zaštitu od udarca i uboda ili za zaštitu posluge strojnice ili topa od strjeljačkog oružja i šrapnela; u današnjoj policijskoj uporabi izrađuje se od plastike. Izvana je obično ispupčen, a iznutra udubljen s pričvršćenim ručicama za držanje i remenjem za nošenje. Rabio se već u prapovijesno doba. Sumerani su imali velike drvene štitove ojačane bakrenim pločicama, Asirci brončane, a Egipćani kožne štitove. Grci su imali nekoliko vrsta štitova: ovalan, postrance izrezan (ὅπλoν, hoplon), duguljast (ϑυρεóς, thyreós), okrugao (ἀσπίς, aspís) i polumjesečast (πέλτη, péltē). Rimljani su stari italski okrugli štit (clipeus) već potkraj IV. st. pr. Kr. zamijenili velikim svedenim četverokutnim štitom (scutum) koji su nosili legionari; konjanici i lako naoružani vojnici nosili su mali okrugli štit (parma). Tijekom srednjeg vijeka u uporabi su bili štitovi trokutasta, bademasta ili srcolika oblika; bilo je i okruglih (rondaches), a od XII. do XIII. st. i bogato ukrašenih četverokutnih štitova; u pješaka su ti štitovi bili veći, u konjanika manji. U XIV. st. mnogo se rabio, osobito pri opsadi, do 2 m visok i 1 m širok štit (pavese), koji se s pomoću dvaju šiljaka na svom donjem rubu učvršćivao u zemlju. Konjanici su nosili ovalne ili četvrtaste štitove zvane tarča (targe, tarsche). Osmanlije su imali okrugle štitove od pruća s kovinskim pločicama (kalkan). Pojavom vatrenog oružja štit je izgubio svoje dotadašnje značenje.
2. U geologiji, također kraton, veliko stabilno područje Zemljine kore na području kontinenta, građeno od pretkambrijskih metamorfnih stijena.